Povijest Hvara
Otok Hvar je naseljen od
prapovijesti. Arheolozi su pronašli tragove života na otoku Hvaru koji
sežu od 3500. godine pr. Kr. Posebna prapovijesna kultura nazvana je
Hvarska kultura (3500 – 2500 BC), prema nalazima u Grapčevoj i Markovoj
špilji.
U pisanu povijest otok Hvar ulazi
385./384. pr. Kr., kada na njemu Grci s otoka Parosa u Egejskom moru
osnivaju koloniju na mjestu današnjeg Staroga Grada (Pharos). Parane je u
tom kolonizatorskom činu pomogao Dionizije Sirakuški koji je na početku
4. st. pr. Kr. osnovao koloniju na Visu (Issa), koja je bila njegovo
trgovačko i vojno središte na Jadranu. No, već godinu dana nakon osnutka
kolonije Pharos, starosjedioci su napali mladu grčku koloniju. Pozvali
su u pomoć autohtone stanovnike sa susjednog kopna, te su zajedno
krenuli na Pharos. Grci se sami nisu mogli obraniti, pa su zatražili
pomoć u Lissosu, gdje je bilo sjedište Dionizijeva namjesnika. On je
odmah poslao flotu ratnih brodova – trijera, pa su Grci izvojevali
pobjedu. Ova bitka je prva poznata pomorska bitka koja se vodila na
Jadranu.
Pharos je živio autonomnim životom sve
do oko 235. pr. Kr., kada dospijeva pod upravu države Ilira. Tijekom
Prvog ilirskog rata, godine 229. pr. Kr. grad su osvojili Rimljani te su
ga predali na upravu Demetriju Hvaraninu, bivšem ilirskom vojskovođi.
Savezništvo Rima i Demetrija nije dugo trajalo pa su Rimljani protiv
njega pokrenuli Drugi ilirski rat 219. pr. Kr., u kojem je Demetrije,
nakon poraza kod Pharosa, pobjegao u Makedoniju k Filipu V. Nakon toga
je Pharos egzistirao pod zaštitom Rima sve do ulaska u sastav rimske
pokrajine Ilirik sredinom 1. st. pr. Krista. Tijekom antike Pharos je
bio glavni grad na otoku, međutim, prema arheološkim nalazima koji su
pronađeni uokolo hvarske tvrđave, vrlo je vjerojatno da je na mjestu
današnje hvarske tvrđave u antici postojala gradina koja je kontrolirala
rutu na drevnom plovnom putu po Jadranu. U kasnoj antici na mjestu
današnjeg grada Hvara nije postojalo značajnije naselje, tek u srednjem
vijeku središte otoka se prebacuje iz Starog Grada u Hvar.
Srednji vijek na Hvaru obilježen je
stalnim previranjima i promjenama vlasti, kao uostalom i u cijeloj
Dalmaciji. Međutim, u tom razdoblju počinje se razvijati jezgra
komunalnog razvitka, koje je opstala sve do kraja 18. st. Konstantin
Porfirogenet u 10. st. spominje otok Hvar kao dio Neretljanske
kneževine, pod čijom vlašću je ostao tri stoljeća. U 11. st. bio je dio
srednjovjekovne hrvatske kraljevine. Potom se izmjenjuje vlast
hrvatsko–ugarskih kraljeva, bizantskih careva i mletačkih duždeva. Smrću
bizanskog cara Emanuela Komnena 1180., vratio se pod vlast
hrvatsko–ugarskoga kralja. Međutim, Mađari nisu previše marili za
pomorski dio svoje države. Omišani su u svojim borbama s Venecijom sve
više gusarili i time ometali trgovinu, pa su se dalmatinski gradovi
okretali Veneciji tražeći zaštitu.
Slijedeći primjere susjednih gradova,
Hvarani su u veljači 1278. donijeli odluku o stupanju pod mletačku
upravu. Tim činom je započeo uspon Hvara, jer je svojim povoljnim
pomorskim položajem postao jedan od važnijih gradova Mletačke Republike.
Sredinom 14. st. otok Hvar je opet postao dio hrvatsko–ugarske države.
Međutim, nakon smrti Ludovika I. Velikoga rasplamsale su se prijestolne
borbe između zakonitog ugarsko–hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog,
bosanskog vladara Stjepana Tvrtka i napuljskog protukandidata Ladislava.
Posljednji od navedenih je 1403. g. čak okrunjen za hrvatskog kralja u
Zadru, ali je najzad, uvidjevši uzaludnost daljnje borbe, 1409. g.
Veneciji prodao svoja prava na Dalmaciju. Do 1420. dalmatinski gradovi
su jedan za drugim priznali mletačku vlast. Uslijedilo je razdoblje dugo
skoro 100 godina – uvertira hvarskom ranom novom vijeku. Obilježava ga
stalni pritajeni sukob između vlastele i plemića, a sve zbog prava i
povlastica, moći i nadzora nad komunalnom blagajnom. Godine 1510. izbila
je pobuna pučana predvođena Matijom Ivanićem, podrijetlom iz Vrbanja na
Hvaru. Buna je trajala četiri godine. Sukob je samo nakratko usporio
gospodarski i kulturni uzlet Hvara. U godinama nakon ugušenja pobune
pučana pa sve do turske provale 1571. grad je doživio prosperitet,
postavši značajnom lukom mletačke flote na Jadranu. Uz vojnu važnost,
Hvar je bio i snažno ekonomsko i trgovačko središte. Snažno ribarstvo i
poljoprivreda u 16. stoljeću doveli su do toga da je hvarska komuna bila
najbogatija komuna u Dalmaciji prema broju stanovnika.
No, 19. kolovoza 1571. grad je napala
turska flota pod zapovjedništvom Uluz–Alije i Karakoce. Osmanlije su
pred Hvar doplovili sa 73 broda. Spalili su kuće, Arsenal, Kneževu
palaču, komunalnu kancelariju, arhiv, sve crkve i samostane. Nekoliko
mjeseci nakon turskog napada, na početku 1572. Hvarom je harala kuga.
Umrlo je dvije trećine stanovnika. Nesrećama tu nije bio kraj. Prvog
dana listopada 1579., i to u rano jutro, grom je udario u skladište
baruta na tvrđavi. Lančane eksplozije rastrgale su utvrdu, a po gradu su
se razletjeli njezini kameni dijelovi, oružje, drvene grede, ali i
ljudski ostaci. Većina stambenih kuća i javnih zgrada bila je uništena
ili oštećena. No, Hvar se oporavio od razaranja na kraju 16. st., te se u
sljedećem stoljeću pojavio kao bogat grad s uspješnim gospodarstvom.
Dok je na dalmatinskoj obali bjesnio Kandijski rat, njegove posljedice
nisu se bitno odrazile na Hvar.
Jedino je povećano naseljavanje istočnog
dijela otoka, i to od izbjeglica koji su bježali sa zaraćenih područja.
Tijekom 18. st. Venecija je sve više gubila utrku sa zapadnim svijetom,
a s njom su propadali i dalmatinski gradovi, pa tako i Hvar. Njegovi
kneževi su se željeli u dvije godine službe što više obogatiti, pa je to
razdoblje obilježeno zloporabom vlasti.
Ukinuto je slobodno
raspolaganje novcem. Svi novčani viškovi Hvara poslani su u Veneciju.
Posljednji udarac komuna je doživjela sredinom 18. st., kada je sjedište
mletačke flote na Jadranu premješteno iz Hvara u Kotor. Hvar je postao
običan grad u zapuštenoj Dalmaciji.
Mletačka Republika bila je na samrti.
Dokrajčio ju je Napoleon Bonaparte pobjedama u sjevernoj Italiji 1796.
godine. Austrija je zauzela Hvar 26. srpnja 1797., kada vlast Venecije
nad otokom prestaje zauvijek. Mirom u Campoformiju 18. listopada 1797.
Mletačka Republika je i službeno prestala postojati.
Nakon višestoljetne mletačke vlasti,
Hvar dolazi pod Austrijsku vlast. Međutim, 1806. godine dolaze Francuzi,
koji otokom vladaju do 1813. godine, kada se opet vraća pod vlast
Austrije. U razdoblju austrijske vladavine Hvar nije puno napredovao.
Može se istaknuti osnivanje meteorološke stanice 1858. godine u bivšem
samostanu sv. Venerande, gdje je smještena i danas. Bila je to prva
meterološka stanica u Hrvatskoj. Godine 1868. osnovano je Higijeničko
društvo, prvo turističko društvo u Europi. Austrija je otokom vladala do
kraja prvog svjetskog rata.
Godine 1919. otok su okupirali Talijani,
pod čijom vlašću je ostao sve do potpisivanja Rapalskog sporazuma 1921.
godine, kada otok pada u ruke novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i
Slovenaca, kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji.
Tijekom drugog svjetskog rata Hvar je od 1941. do 1945. godine nominalno
pripadao Nezavisnoj državi hrvatskoj, ali su se na otoku nalazili
garnizovni talijanske i njemačke vojske sve do kapitulacije Njemačke.
U tom razdoblju
od 1945. do 1991. u Hvaru je sagrađeno nekoliko hotela, izgrađen je
vodovod i kanalizacija, te je grad u svakom pogledu prosperirao. Tijekom
Domovinskog rata 1991. do 1995. godine Hvar nije stradao od
neprijateljskih granata, ali je smještajem izbjeglica sa okupiranih
područja podnio težak teret koji se i dan danas još osjeća.
U novo tisućljeće Hvar ulazi s novom
nadom u bolje sutra. Turizam se pokrenuo, te je Hvar opet postao jedno
od vodećih turističkih mjesta u Hrvatskoj. Hvar je danas u svijetu
poznatiji nego ikad prije, o Hvaru se piše i o Hvaru se priča, ali kad
ljeto završi grad opet utone u zimski san, te je pust kao i prije
nekoliko stotina godina.
